#FemaleFowardInternational
Od javnih politika do politike u Hrvatskoj: nemoguća misija?
Diana Topčić-Rosenberg priča kako je proživjela prilagodbu političkoj i društvenoj stvarnosti u svojoj zemlji nakon desetogodišnje karijere u inozemstvu.
Što činite kada se odlučite vratiti kući nakon desetljeća oblikovanja i uvođenja javnih politika u cijelom svijetu, a nalazite društvo koje je daleko konzervativnije i manje sklono primjeni meritokratskih načela od onoga koje ste napustili? Ako ste stručnjakinja za javne politike i neumorna građanska aktivistica poput Diane Topčić-Rosenberg, učlanit ćete se u novoosnovanu liberalnu stranku i krenuti u borbu za normalizaciju hrvatske politike.
Tako ukratko izgleda priča o ulasku Topčić-Rosenberg u politiku prije četiri godine, kada se pridružila Građansko-liberalnom savezu, poznatijem kao GLAS. Vratila se u svoju domovinu na Mediteranu nakon što je završila magistarski studij javne uprave na sveučilištu Harvard i provela dvadeset godina radeći na međunarodnim razvojnim projektima i za organizacije poput Međunarodnog odbora za spašavanje (IRC) i Mercy Corps. No, nije bila zadovoljna onime što je našla. Postala je potpredsjednica GLAS-a od osnutka te stranke želeći stvoriti novu dimenziju ženske politike.
Razočaranje sa zastupljenošću žena
“Sjećam se kako sam poslije povratka u Hrvatsku provjeravala različite stranke i njihove programe, jer me zanimalo što se događa u zemlji i počela sam se uključivati. Vidjela sam da u strankama postoje ženske organizacije, a kada sam htjela doznati čime se bave, shvatila sam da peku kolače za politička događanja i da rade na humanitarnom planu. To je bilo pohvalno, ali mislila sam da to treba biti daleko više”, kaže Topčić-Rosenberg. Dodaje da je to bio jedan od razloga zašto se odlučila promijeniti percepciju žene u hrvatskom društvu i ulogu koju bi zaista mogla imati.
Zemlja koju je našla bitno se razlikovala od one koju je napustila na kraju ratova u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina. “Hrvatska je bila dio bivše Jugoslavije, koja je bila socijalistička država. Kao mlada žena koja je u njoj odrastala, nisam primijetila veći jaz u prilikama među spolovima “, prisjeća se. “Ali od rata naovamo u Hrvatskoj se budi tradicionalizam. Postali smo znatno konzervativnija, religioznija i manje napredna zemlja.”
Izvor za takvo okretanje konzervativizmu vidi u ratu, kada je masovnu obranu zemlje dobrim dijelom pokrenula Katolička crkva. “Radi našeg redefiniranja kao Hrvata, različitih od drugih bivših Jugoslavena, naglasak se stavljao na određivanje identiteta kao katolika. A Katolička crkva u Hrvatskoj ne spada među najnaprednije katoličke crkve”, tumači Topčić-Rosenberg.
Muke s javnim politikama koje slijede tradicionalne vrijednosti
Implikacije ovog preokreta prema konzervativizmu su dalekosežne, posebno za žene. “Mislim da su nakon nekog vremena žene gurnute na rub javnog i političkog života i da se pokušalo redefinirati njihovu ulogu kao isključivo onu majke, osobe koja brine o obitelji”, kaže Topčić-Rosenberg. Kao primjer navodi politiku koju je uvelo bivše zagrebačko poglavarstvo: milijuni su utrošeni na naknade roditeljima s troje ili više djece da bi ostali kod kuće i podizali ih. “Preko 90% korisnika te mjere su žene što znači da ostaju kod kuće i skrbe o svojoj djeci dok najmlađe ne navrši 14 godina. Slijedom toga nikad ne ulaze na tržište rada, jer nakon svih tih godina manjkaju im vještine koje bi ponudile. Ta je mjera pridonijela ne samo ženskom siromaštvu, već i modelu majke odgojiteljice koja ostaje kod kuće”, tvrdi Topčić-Rosenberg.
To ne znači da je protiv roditeljskog dopusta kao takvog - naprotiv. “Predložila sam nacrt zakona sa suprotnim ciljem – da roditeljski dopust bude jednako obvezan za oboje roditelja. Zanimljivo je što su glavni protivnici tog prijedloga bile žene, a ne muškarci”, naglašava. “Godinama je promicana snažna poruka kako je veza koju dijete uspostavlja s majkom tijekom prve tri godine života presudna. A nema javne rasprave o istraživanju koje pokazuje da se uloga oca koji provodi jednako toliko vremena s djetetom kao majka povoljnije percipira. Isto vrijedi za kvalitetu njegovog odnosa s djetetom”, dodaje.
Način kako se formiraju politike mnogo govori o prevladavajućem stavu u zemlji - i može se tumačiti kao prijetnja pravima žena u budućnosti”, kaže Topčić-Rosenberg. “Jedna od važnijih tema u Europi je njezino sve starije stanovništvo. Neke zemlje nastoje riješiti taj problem kroz patrijarhalan pristup koji promiče sliku žena kao nositeljica budućnosti nacije, suptilno im namećući osjećaj krivnje ako ne provode dovoljno vremena kod kuće podižući djecu. To nije rješenje ni za demografski problem ni za rodnu ravnopravnost, već put u diskriminaciju i siromaštvo. Ima drugih rješenja usmjerenih na raznolikost, otvorenost i uključivost.”
Antidot za konzervativizam
Na neki način Topčić-Rosenberg svoju ulogu u svijetu politike vidi kao jedan od antidota protiv takvih tendencija. “U tom smjeru bi se politika općenito trebala kretati – da stvara prostor za žene kako bi bile jednake muškarcima u svim segmentima društva.
Glavni argument za bolju žensku zastupljenost u politici ne vidi toliko u drugačijem “stilu vodstva” ili kvalitetama koje političarke doprinose koliko u otvaranju tema koje muškarac teško da bi otvorio. “Mislim da postoje različiti primjeri ženskog vodstva. Margaret Thatcher primjerice ili Angeli Merkel ne može se pripisati ženski pristup vodstvu koje bi bilo drugačije od muškog. Postoji dojam da su žene u većoj mjeri participativne, usmjerene na suradnju, da više slušaju … Mislim da je mnogo toga čisti stereotip”, kaže. “Veoma je važno da [žene] mogu na dnevni red staviti teme koje se posebno tiču potreba žena na način kako to muškarci ne bi mogli.”
Otuđivanje muškaraca suprotstavljajući muškost i ženskost neće pomoći unapređenju rodne ravnopravnosti, kaže Topčić-Rosenberg: “Budemo li mi, ženski lideri, otvarali teme na način koji neće antagonizirati muškarce, imamo šansu za uspjeh. Jer ne treba samo promicati ženska pitanja, treba također uključivati muškarce. Pokrenuti društvo kao cjelinu, a ne stvarati još više podjela, to je važno kada definiramo politike, tako da ih druga strana ne doživi kao napad.”
Istom logikom pristupa raspravi o kvotama. “Dobro je da imamo sustav kvota jer to stranke prisiljava da uključe isti broj muškaraca i žena i da im daju šansu izboriti se za poziciju u politici. No, gledajući same kvote, to je tek fasada”, kaže. Da bi došlo do istinski jednake političke zastupljenosti, Topčić-Rosenberg smatra da se stranke moraju dodatno potruditi tako što će pitanje uključenosti žena rješavati na svim razinama. “Moraju stvoriti specifično ženske kampanje, žene moraju imati jednak utjecaj na proračun za kampanju, moraju imati utjecaja na politike i političke programe stranke, jednake prilike da se obrate javnosti, a ne da budu puki ukras koji na pozornici stoji iza muškaraca”, dodaje.
Otrovna politička kultura
Nažalost, vrlo često su same političarke te koje su spremne zauzeti mjesta u zadnjim redovima i slijediti liniju koju je zadala stranka umjesto da podignu svoj glas o važnim socijalnim pitanjima. Topčić-Rosenberg nam daje primjer iz vlastitog iskustva kada je predložila izmjene zakona u vezi sa zaštitom privatnosti djece. “Pozvala sam žene različitih političkih pripadnosti da podupru izmjenu. U zakonu se radilo o djeci, nije imao veze s liberalnim ili konzervativnim ili socijalističkim uvjerenjima, radilo se posebnim pravima djece. Ipak su žene iz vladajuće stranke bile protiv, samo zato što je prijedlog došao iz oporbe”, kaže Topčić-Rosenberg.
Smatra da se time dotičemo dalekosežnog pitanja, naime problematične političke kulture cijele Istočne Europe, a seksizam je samo jedan od njegovih izraza. “Mislim da ima prostora za novo promišljanje uloge žena u politici. Kada ulazimo u politiku, moramo razmotriti što želimo postići. Jesmo li spremne prihvatiti velike izazove i donositi promjene u društvu, ili nas zanima samo karijera u politici, s tim da ostanemo poslušni stranački vojnici i pečemo kolače?” Savjetuje političkim strankama da biraju snažne kandidatkinje koje imaju što reći, a ne da tek slijede stranačku liniju i ispunjavaju kvote.
Glavna stvar kojoj se Topčić-Rosenberg posvetila otkad se vratila u Hrvatsku su prava djece, posebno posvojenje. Osnovala je udrugu za potporu posvajanju ADOPTA, koja je prerasla u stručni centar za pitanja posvajanja sa snažnim profesionalnim i interesnim utjecajem, čak i izvan Hrvatske. Tu je organizaciju osnovala s preko 20-godišnjim iskustvom upravljanja projektima na području humanitarne pomoći i javnih politika u zemljama pogođenim katastrofama, od bivše Jugoslavije do Srednje Amerike i Afrike. “Rad u nekim od tih zemalja naučio me je poniznosti, shvatila sam koliko sam povlaštena bila u mladosti i životu do tada. Susreti s ljudima koji su činili zadivljujuće stvari usprkos strahotama kroz koje su prošli ispunili su me udivljenjem”, kaže.
Radosti i muke kandidiranja
Za razliku od tih iskustava koja su je činila smjernom, život po povratku u Hrvatsku u Topčić-Rosenberg budio je gnjev zbog prevladavajućih stavova njezinih sunarodnjaka o mjestu Hrvatske u svijetu. “Kada sam se vratila u Hrvatsku, neke stvari su me zapanjile. Jedna od tih bila je izoliranost naše zemlje i usredotočenost na prošlost. Shvatila sam do koje mjere prihvaćamo stvari zdravo za gotovo i koliko smo fokusirani na svoja prava svake vrste, a ne na to što možemo doprinijeti društvu. Nakon rada u inozemstvu, gdje meritokracija sposobnim ljudima daje prilike, utjecaj, plaću i napredak u karijeri, šokiralo me koliko je irelevantan pojam meritokracije u Hrvatskoj.” Zapravo joj je, usprkos uspješnosti u profesiji politička karijera umanjila poslovne prilike kod kuće. “Ne utječe na moj profesionalni život, jer radim mnogo na međunarodnom planu, ali to je jedna o prepreka za žene koje se žele angažirati u politici izvan vladajućih stranaka. Radne prilike i profesionalno napredovanje vezano je uz članstvo u stranci”, kaže Topčić-Rosenberg.
Unatoč svemu čini se da ne žali zbog odluke da se jednom nogom preseli iz sfere javnih politika u područje politike – naprotiv, tvrdi da je uvelike uživala u svojoj prvoj kampanji, kada se 2019. kandidirala za zastupnicu u Europskom parlamentu, razgovarajući s ljudima i raspravljajući s političkim suparnicima. “Volim političku kampanju – nešto u čemu nisam mislila da ću uživati. S obzirom na određenu stidljivost, bilo mi je teško istupati i govoriti pred nepoznatim skupinama ljudi. Na moje iznenađenje, to se pokazalo kao divno i vrlo poučno iskustvo”, kaže.
Jedino u čemu nije uživala bile su sve veće osobne uvrede koje je morala pretrpjeti, uključujući mizogine komentare na društvenim mrežama i rasističke napade zbog židovskog prezimena koje je preuzela od supruga. “Ne napadaju naše politike, zapravo je irelevantno što napadaju, sve dok Vas mogu napadati na neki način. Izazov je to daleko više za žene, nego za muškarce, otići iz privatnosti anonimnosti i ući u javnu sferu, gdje ste izloženi raznim vrstama kritika i napada koji ne moraju nužno imati veze s istinom.” Dok Topčić-Rosenberg kaže da je naučila nositi se s tim problemima, vjeruje da to objašnjava nesklonost mnogih žena da uđu u politiku.
Međutim, ima recept za suzbijanje takvih stavova, i jednostavan je: Više žena u politici i više međusobne podrške. “Treba nam više žena u javnom životu koje će popločati put za druge žene koje će slijediti. Kada mi kao žene imamo (političku) priliku, moramo postići vidljivu promjenu, tako da druge žene ne izgube hrabrost. Govoreći o diskriminaciji, moramo otvorenije o izazovima koji su pred nama. Kao žene u politici i javnom životu moramo pružiti veću podršku drugim ženama koje se priključuju. Ostvarenje promjene nije bitka za jednu ženu ili jedan mandat, to je vizija koju moraju dijeliti i podržavati mnogi glasovi”, zaključuje Topčić-Rosenberg.
Diana Topčić-Rosenberg vodi kampanju za društvenu i političku promjenu kroz različite uloge. Bila je na visokoj dužnosti u hrvatskoj vladi, na čelu Uprave za strategiju i socijalnu politiku u Ministarstvu socijalne politike i mladih, bila je građanska aktivistica za prava djece u sustavu socijalne skrbi i članica povjerenstava za razvoj politika. Bila je potpredsjednica liberalne stranke GLAS (srpanj 2017. – svibanj 2020.). Trenutno je članica savjetodavnog vijeća za Alliance of Her stranke ALDE i savjetnica za socijalnu politiku i javnu upravu.