25 godina Daytona

Bosna i Hercegovina: Duboko podijeljena „nezavršena“ država

Bosna i Hercegovina je država tri „konstitutivna naroda“ i građana, dok je teritorijalno organizovana u dva takozvana „entiteta“: jednu republiku i jednu federaciju i distrikt. Radi se o jako neobičnoj konstrukciji propisanoj Daytonskim mirovnim sporazumom, sporazumom koji je, u jesen 1995.g., okončao prvi, izuzetno krvav, rat u Evropi nakon završetka konflikta između istočnih i zapadnih sila.

Prije 25 godina, 14. decembra 1995.g., u Parizu je formalno potpisan Mirovni sporazum o kojem su se, nekoliko sedmica prije toga, u vojnoj bazi blizu Daytona, Ohio, SAD, uz učešće međunarodne zajednice, dogovorili predsjednici i delegacije zaraćenih strana Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.

Budući da je definisao ustavni okvir, ovaj sporazum je za politički sistem Bosne i Hercegovine sve do danas od odlučujućeg značaja.

Od početnoga olakšanja i euforije zbog završetka rata i izgradnje koja je uslijedila nije ostalo skoro ništa. Godinama se sve intenzivnije kritikuju, kako ustavni poredak, tako i vodeći politički akteri i cjelokupni politički i privredni sistem. Samo neke od tačaka kritike, koje se često čuju, su: neefi kasnost institucija, loša infrastruktura, endemijska kurupcija i „Brain Drain“.

Stoga posmatrači opisuju Bosnu i Hercegovinu kao „nedovršenu zemlju“ koja do sada nije usjpjela osigurati niti svoju tranziciju u sigurne tokove, niti stabilan mir.

Zemlja bez budućnosti?

Poslednje istraživanje koje je dala provesti Fondacija Friedrich-Naumann, pod naslovom

„Dayton Generacija – Budućnost Bosne i Hercegovine u očima mladih ljudi”

ukazuje, na tjeskoban i alarmirajući način, na opasnost da zemlja u potpunosti zastane u sred svoga, ionako sporog, procesa tranzicije te da osjećaj nesigurnosti sve više preraste u rezignaciju.

Nezadovoljstvo i odbojnost prema demokratiji dolaze do izražaja kod ravno jedne trećine mladih. Svaki treći/svaka treća gaji simpatije prema autoritarnim sistemima, odnosno „jakom vođi“. Većina daje prednost etničkim partijama i institucijama. Usljed straha od diskriminacije, jedna trećina ne želi da živi u regionu gdje bi bila u manjini. Dvije trećine razmišljaju o napuštanju zemlje jer u svojoj domovini ne vide perspektive za posao i budućnost.

U nauci i javnom diskursu ne postoji saglasnost o tome u kojoj su mjeri ovi tjeskobni rezultati uzrokovani Daytonskim Sporazumom, a u kojoj mjeri ponašanjem političkih aktera u zemlji.

Snažniji međunarodni angažman vs. više odgovornosti domaćiha akter

Vođa njemačke delegacije na pregovorima u Dayton-u, diplomata i predsjedavajući Minenske sigurnosne konferencije, Wolfgang Ischinger, ocenio je u retrospektivi da Daytonski ugovor „nije remek-djelo međunarodnog prava“.

Marie-Janine Calic, istoričarka i poznavateljica političkih procesa u Bosni i Heercegovini napravila je, četvrt stoljeća nakon Daytona, jedan otrežnjujući rezime. Daytonski Sporazum nije bio u stanju da prevlada uzroke rata nego je samo zamrznuo konflikt. Dalje, „Dayton“ je postao sinonim sa disfunkcionalnost i zakazivanje politike, te doveo do toga da etničke podjele postanu nešto normalno. Osim toga, cijeli daytonski proces je vodio premalo računa o mentalnim i emocionalnim dimenzijama neophodnim za uspješan mirovni ugovor.

Ali za razliku od Ischingera, koji opisuje kao „najveću grešku“ to što je međunarodna zajednica „zemlju previše prepustila samoj sebi“ nakon zaključenja Daytona, kao glavni razlog za trenutnu lošu situaciju ona vidi manje „Dayton“, a više nedostatak spremnosti za kompromise odgovornih političara u zemlji. Ono što njima nedostaje je volja da sami osmisle perspektivu zajedničkog života usmjerenu u budućnost.

Ponovljeni pozivi međunarodnoj zajednici i donatorima za snažnijim i sveobuhvatnijim angažmanom nisu ključ za rješenje problema.

"Jedini izlaz leži u većoj ličnoj odgovornosti u samoj zemlji. (...) 25 godina nakon završetka rata, krajnje je vrijeme da Bosna i Hercegovina ponovo uzme svoju sudbinu u svoje ruke."